Osnovna škola Dragutina Domjanića Zagreb

Sličica iz djetinjstva

       Smeđa. Pitate li me kojom bih bojom opisala svoje djetinjstvo, bila bi to smeđa. Ona je razigrana, no mirna, mirisna i sočna, sretna i sentimentalna. Boja za kojom ne žalim već je se s radošću sjećam. Dobiva se miješanjem svih boja, svih emocija, svih događaja i svih pustolovina, svake suze i svakog osmijeha (ova moja nijansa bila bi bez mnogo sjete). Smeđa je boja bez mnogo tajni, boja šume i životinja, boja igre i otkrivanja, boja prijateljstva i veselja, boja… boja moga djetinjstva.

       Slika iz djetinjstva? Hm… ribnjak. Djedov ribnjak prvo je čega se sjetim. Onakav prostran i velik u mojim dječjim očima oduvijek je bio nepoznanica. Na obali je vječito stajala barka, bijela, stara, trošna, s plavom crtom po sredini. Njome bismo se obično vozili po ribnjaku i svaki bi me put kad bih sjela u nju, mučio strah da ne potone; ne zbog mene ili straha od dubine, već zbog nje same. No, nije potonula, kao da je znala za moj strah pa je odgađala svoje potonuće za sljedeći put. Taj se put nismo vozili njome već smo ostali na kopnu, svi: i mama i baka i teta i djed i Javor (djedov pas) i moja malenkost koja je, umjesto da sa ženskim članicama obitelji uživa u pogledu s terase (a pogled je bio na prekrasnu listopadnu šumu čija je boja dosegla vrhunac zelenila), ostala sama kod ribnjaka. Dok sam tako gledala udaljene ikonice na terasi, čula sam udaljeno i prigušeno dozivanje svoga imena. Okrenula sam se i vidjela djeda kako dolazi niz stazicu. Nosio je štapove za pecanje, neku kantu i dva tronošca, a iza njega je kaskao Javor. Potrčala sam pomoći djedu, uzela sam tronošce i postavila ih kraj jezera. Sve je bilo spremno. Pecali smo. Gledala sam u štap kao lovački pas koji vreba fazana. Djed je pričao o svemu i svačemu, sekunde jedva da su prolazile, vukle su se i zabušavale. Djeda sam čula, ali nisam doživljavala jer sam buljila u svoj štap… i onda je nešto zagrizlo! U trenu su sve one prazne sekunde nestale i vrijeme je ponovo počelo teći. U meni je zavladao cirkus… sreća, veselje, nisam se ni sjetila da bi se plijen najprije trebao izvaditi iz vode. Djed je moj plijen izvadio iz vode, otkvačio s udice i ubacio u kantu napunjenu vodom. Dok je stavljao novi mamac, gledala sam i učila, no nisam mnogo zapamtila jer je već nakon nepune minute otkako je djed mamac bacio u vodu, nova riba zagrizla, a mene je spopao isti urnebes kao i prije te je djed sam ponovio postupak, i tako još desetak puta. Nakon pecanja pospremili smo stvari, djed je sav moj plijen bacio nazad u vodu ne obazirući se na moj zgroženi pogled. On je natrag u kuću nosio štapove i tronošce, a ja sam za njim kaskala s kantom koja je bila znatno veća od mene. Pokraj mene je hodao Javor. Gledala sam njegovu zlaćanu dlaku kako vijori na vjetru, a onda je pobjegao daleko ispred mene. Djed se okrenuo i pogledao me onim pogledom mješavine sreće i sentimentalnosti, tim je pogledom gledao samo mene, ne tetu, ne mamu, ne baku. Samo mene.

       Nikada to neću zaboraviti. To je događaj koji obilježava moje djetinjstvo. Miris proljeća, miris listopadne šume, djedov pogled pun ponosa i zadovoljstva, pogled u kojem vidiš da ti želi sretan put u daljnji život.

                                                                                          Jaka Šišak Labaš, 8.b